Produkt dizajn na Izložbi hrvatskog dizajna 0708

Izložba hrvatskog dizajna 0708 sasvim se slučajno ove godine vremenski poklopila sa Tjednom nizozemskog dizajna (Dutch Design Week). Umjesto već uobičajenih kritika o tekućoj (ne)produkciji, nedostatku novca iz državnih fondova za razvoj produkt dizajna, te nedostatku klijenata i proizvođača, zaključila sam da je korisnije osvrnuti se na primjer zemlje veličinom jednake Hrvatskoj, u kojoj marketing, a kroz njega i dizajn vode glavnu gospodarsku riječ, a jednom godišnje čitav jedan grad postaje galerijski prostor za pregled i prezentaciju postojećeg i nadolazećeg produkt dizajna.
Otprilike u isto vrijeme kada se početkom devedesetih godina u Hrvatskoj vodio rat, Nizozemska je upravo započinjala globalno osvajanje tržišta produkt dizajna.
Taj se trenutak poklapa sa rođenjem Droog dizajna - platforme koja je ujedinila dizajnere s novim tendencijama - i takozvanog konceptualnog dizajna, koji se s njim povezuje. Droog, na nizozemskom suh, osnovali su 1993. dizajner Gijs Bakker i povjesničarka umjetnosti Renny Ramakers, koji su, inspirirani tadašnjim nizozemskim dizajnom, toj prvoj generaciji nizozemskih dizajnera (Jurgen Bey, Hella Jongerius, Marcel Wanders, Piet Hein Eek, Richard Hutten, Ineke Hans...) retroaktivno dodijelili label droog i na taj način im priskrbili polagan i siguran proboj na svjetsku dizajn scenu.
Njihov dizajn karakterizirao je kritički pristup potrošačkom društvu, a različitost u tadašnjoj poplavi estetiziranih dizajnerskih predmeta, očitovala se u jednostavnosti vizualnog jezika proizašlom iz modernističke tradicije i kalvinističkog, trezvenog načina razmišljanja tipičnog za sjevernu Europu. Kako je u Nizozemskoj u navedeno vrijeme, u odnosu na druge europske zemlje, nedostajalo dobre industrije, tako su dizajneri bili prepušten raditi na samoiniciranim projektima, koji su uz velike državne poticaje ulazili u domenu eksperimentalnog i arta.
Na takvim temeljima, sljedeća generacija nizozemskih dizajnera pod utjecajem medija i pokroviteljstvom Droog dizajna: Dick van Hoff, Bertjan Pot, Frank Tjepkema, Wieki Somers, a kasnije Maarten Baas, Joris Laarman i Demakersvan postala je idealna meta medija i izvrstan marketinški tool za izvozni dutch brand quality.
Uskoro su brojne europske i azijske zemlje pohrlile kopiranju konceptualnog dizajna. Takav pristup polagano je prerastao u prihvaćeni stil današnjice i profilirao velik broj mladih dizajnera - autora - koji dizajniraju iz unutarnje pobude, a ne iz vanjske potrebe - u dizajn zvijezde. Dodanu vrijednost, koja je osamdesetih i devedesetih godina postala prava funkcionalnost dizajna, zamijenio je dodani koncept - koncept kao ornament.
U novije vrijeme svjedočimo pojavi novoga fenomena ? ?Limited editions? - produkciji pojedinačnog dizajn proizvoda ili malih serija proizvoda namijenjenih isključivo umjetničkim institucijama i kolekcionarima, koji se protive osnovnim postulatima dizajn definicije o serijskoj proizvodnji. Muzej je iz platforme za informiranje i edukaciju prerastao u ciljano tržište - naručitelja, pa je prema tome teško više govoriti o isključivo istraživačkom ili eksperimentalnom dizajnu.

U tom kontekstu ne čudi kada cijenjeni Museum Boijmans Van Beuningen u Rotterdamu, za svoju kolekciju dizajna naručuje proizvode od mladih zvijezda dizajna. U vrijeme DDW primjerice, svake godine po jedan lijep i poželjan objekt, pod krinkom dobrog koncepta i pod pokroviteljstvom direktorice Akademije za dizajn u Eindhovenu - Lidewei Edelkoort zaslužuje titulu the best of show i promovira mladog dizajnera u svjetsku elitu.

Većinu selektiranih radova na Izložbi hrvatskog dizajna ne karakterizira primarno estetska vrijednost, čime je nedostatak kritičkog stava i promišljanja trenutne društvene i političke situacije u kojoj se Hrvatska trenutno nalazi još očitiji.
Proizvodi ni u formi niti u koncepciji ne postavljaju pitanja te su gotovo definitivni i jasni kao izjavne rečenice. Primjerice, tekuću temu dizajna za održivi razvoj pokušalo se riješiti uvijek istim alatima. Čini se kako je jedini raspoloživi materijal hrvatskog namještaja masivno drvo i Numenovska estetika minimalizma. Teško da će se problem održivog razvoja riješiti neinventivnim produciranjem uvijek istog sadržaja i predmeta iste namjene.
Nizozemski dizajneri, već spomenuti u tekstu, prije dvadeset godina reagirali su na zbivanja u svijetu dizajna i neposredne okoline u kojoj nije bilo ozbiljnih naručitelja, te na taj način postavili pravac razvoju konceptualnog dizajna. Jasno je da je takvom statusu dizajna doprinijela i generalna klima u Nizozemskoj, koja državnim fondovima potpomaže umjetnike, umjesto da na početku godine reže proračune za kulturu.
Također se čini da selekcijska komisija iz godine u godine radi grešku grčevito se držeći klasične definicije dizajna i uporno postavljajući iste kriterije za selekciju grafičkog i produkt dizajna. Nije sigurno da je i pozicije u kojoj se nalazi Hrvatska, nužno da se široj javnosti izložbom prezentiraju samo realizirani radovi. To dakako pojednostavnjuje proces selekcije, ali se pritom gubi potpuni pregled potencijalno dobrog nerealiziranog dizajna. S druge strane nerazumijevanje konceptualnog dizajna ? koji u prirodi definicije implicira da se nešto propituje i komentira ? dovodi do toga da se neki nerealizirani projekti guraju u tu kategoriju, iako joj očito ne pripadaju. Izložba bi trebala biti revija realiziranih i nerealiziranih dizajn projekata, na koju osim dizajnera dolaze i ulagači.
Studentski dio izložbe prezentiran je poprilično sramežljivo i marginalno, iako baš taj dio izložbe pokazuje najbolji potencijal za sustavni razvoj dizajn mišljenja. I u ovom slučaju bilo bi korisno ugledati se na mlade nizozemske dizajnere koji bez srama prezentiraju svoje projekte, a osobu koja se na dan godišnje izložbe pojavi bez posjetnica i portfolia svih formata, najblažom riječju smatraju nemarnom. Evidentan ograničavajući faktor u daljnjem razvoju može predstavljati pristup projektnim zadacima na Studiju dizajna, gdje se s jedne strane studente potiče na kritičko razmišljanje i konceptualan dizajn, a potom ih ostavlja na cjedilu ne znajući te iste radove kvalitetno vrednovati i plasirati na tržište. Studij sveukupno nedovoljno iskorištava svoj autoritet i kredibilitet u organizaciji radionica, izložbi i internih natječaja za studente.

I dok se u Hrvatskoj još uvijek pokušava definirati dobar dizajn, zapadne zemlje već su ga jedanput zaboravile, početkom devedesetih uspjele ga poistovjetiti sa umjetnošću preuzimajući djelomično njezin vizualni jezik sa početka 20.st. (i u tom smislu počele proizvoditi dizajn u limitiranim serijama), te sad opet traže put u industrijsku proizvodnju.
Istovremeno hrvatski dizajn još uvijek nije izabrao smjer u kojem bi se mogao razvijati i bez industrijske proizvodnje.

Ivana Borovnjak