Razgovor s Martinom Gamperom
http://dizajn.hr/#/387-razgovor-s-martinom-gamperom/

Nedavno smo u Zagrebu imali priliku poslušati dva zanimljiva predavanja na temu dizajnerskog aktivizma. O ulozi grafičkog dizajna u formiranju društvene i političke promjene u sklopu izložbe u HDLU govorio je britanski dizajner Jonathan Barnbrook, a o korelaciji produkt dizajna i pojma dizajnerskog aktivizma, britanski produkt dizajner Martino Gamper. Iako obojica zauzimaju stav da dizajner, svaki u svojem mediju, treba postati dio sustava kojeg želi mijenjati, koristeći se vizualnim jezikom kojeg svi razumiju, čini se kako je percepcija pojma ipak suštinski različita. Dok Barnbrook govori o antiglobalizmu i političkoj angažiranosti dizajnera putem medija masovne komunikacije, za Gampera pojam ima nešto uže značenje i odnosi se na trenutno djelovanje, prvenstveno na lokalnoj razini. On se, u suradnji sa bliskim prijateljima, uglavnom bavi produkcijom malih serija proizvoda i evenata za specifične situacije, koji često graniče sa gerilskim akcijama ili performans dizajnom na ulicama grada.

S Gamperom sam razgovarala nekoliko sati prije predavanja naslovljenog "Dizajnerski aktivizam", koje je održao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, tijekom turneje sa studentima dizajna po Hrvatskoj.

Koji je razlog vašeg posjeta Hrvatskoj?

Glavni fokus je unutar moje nastavničke prakse. Zajedno s Jurgenom Bayom vodim Platformu 2 odjela za produkt dizajn na Royal College of Art u Londonu. Produkt dizajn sastoji se od šest različitih smjerova i pristupa dizajnu, unutar kojih studente potičemo da uže specijaliziraju dizajn u području od osobnog interesa. Ujedno mislim da je to najbolji način da u nečemu postanete stručnjak.

Platforma na kojoj predajem zove se Dizajnerski aktivizam. Njezin je smisao aktivno sudjelovanje dizajna u javnom prostoru te je tako njezin cilj da studenti što više vremena provode izvan škole. Škola je malen, siguran, izolirani raj gdje se događaju zanimljive stvari, ali nažalost često izvan realnog konteksta. Prošle smo godine odlučili preseliti školski studio izvan škole u centar Cansingtona, a ove godine putovati po južnoj Europi. Put smo započeli u Salzburgu, trenutno smo u Hrvatskoj, a namjeravamo ga završiti u Italiji. Na putu ćemo posjetiti manje proizvođače i tvornice, kako bismo dobili realan pregled događanja u svijetu industrije, obrta i arhitekture.

Što točno znači 'dizajnerski aktivizam'? Može li se vaš dizajn nazvati politički angažiranim?

Dizajnerski aktivizam znači angažman, a ne pasivno očekivanje da se stvari dogode same od sebe. Politički je utoliko što pokušavamo studentima pokazati kako ljudi žive u različitim životnim situacijama i koliko različit može biti pristup dizajnu.

Jeste li već zaključili nešto o hrvatskim tvornicama i njihovom odnosu prema dizajnu? U Hrvatskoj postoji nesrazmjer u želji dizajnera da se bave dizajnom i interesa tvornica za proizvodnjom. Što biste savjetovali mladim hrvatskim dizajnerima koji se nalaze u takvoj situaciji?

Mislim da rješenje leži u pronalaženju vlastitog dizajnerskog izričaja. Dizajn je jedna od nekoliko profesija u kojima zaista imate slobodu dizajnirati vlastiti opis posla. Vjerujem da je teško razmišljati na ovakav način, pogotovo u vrijeme recesije, ali zapravo bih svima savjetovao da gledaju što rade drugi i naprosto djeluju u potpuno suprotnom smjeru. Iz današnjeg posjeta tvornici Inker, evidentno je da se proces proizvodnje svodi na produkciju porculana srednje kvalitete. Također je očito i da proizvodni pogoni u tranzicijskim zemljama služe stranim kompanijama za jeftiniju proizvodnju u koju se ne uključuje dizajner. Možda se upravo ovdje nalazi prilika za mlade dizajnere.

Ugledna britanska kompanija Conran nedavno je od vas zatražila dizajn serije stolaca za kolekciju Conran Inspirations. Kakvo je bilo vaše iskustvo suradnje sa hrvatskom tvornicom Mundus u kojoj ste izradili seriju stolaca od dijelova klasičnog Thonetovog stolca?

To je bio vrlo malen i specifičan projekt. Ideja je bila iskoristiti tehnologiju proizvodnje stolaca kao inspiraciju za nove proizvode. U Mundusu su me isprva gledali kao čudaka-umjetnika koji se došao igrati u tvornicu koja proizvodi stolce. Svijet se u međuvremenu promijenio. Danas više nije dovoljno proizvoditi stolce da bi kompanija opstala. Svijetu su potrebne ideje i kreativnost. Pri sljedećem posjetu u Mundusu su bili puno susretljiviji i otvoreniji.

Dugo se bavite dizajnom i redizajnom stolaca. Većinom dizajnirate na licu mjesta, često i pred publikom. Mislite li da ste pronašli vlastitu nišu u performans dizajnu? Je li to postao vaš trade mark za siguran uspjeh na svjetskom tržištu dizajna?

Na početku karijere neko sam vrijeme radio kao industrijski dizajner u Milanu, i znam kako funkcionira svijet dizajna. U to sam vrijeme bio jako nesretan s poslom. Danas sam sretan jer mi je to iskustvo pomoglo formirati vlastite stavove. Tada sam shvatio da želim raditi stvari koje volim, stvarati potpuno slobodno i u malim produkcijama.

Projekt 100 Chairs in 100 Days dobar je primjer moje odluke da u datom trenutku radim ono što volim, bez nekog razrađenog plana. Nisam puno razmišljao o tome kako bi nešto trebalo izgledati, već o tome kako ja želim da proizvodi izgledaju. Htio sam imati potpunu slobodu uživati svaki dan u dizajniranju novog stolca. Bio je to dobar način generiranja vlastitog istraživanja forme, povijesti dizajna i mogućnost komparacije mojeg pristupa dizajnu već postojećih objekata, uz korištenje sposobnosti improvizacije u kojoj sam vrlo dobar. Nisam siguran da sam ikada radio performance kako bih ostvario karijeru u performans dizajnu. U tom trenutku performans se činio kao logičan slijed.

Jeste li razvili neku posebnu metodologiju u radu kroz projekt 100 Chairs in 100 Days?

U početku sam bio jako oprezan. Obično u radu želite imati svojevrstan plan. U jednom trenutku sam racionalni pristup zamijenio emocionalnim. Tada se nađete u situaciji da nešto napravite intuitivno i naprosto morate reagirati. Iz toga sam zaključio da nije potrebno svaki puta biti siguran u krajnji rezultat. Ponekad se samo potrebno usuditi. Dizajneri često oklijevaju i onda se stvari ne dešavaju. Što više oklijevate, razvijate anksioznost i otpor prema radu koja još više blokira kreativnost. Umjesto toga trebalo bi razvijati samopuzdanje u vlastitu mogućnost da reagiramo sada, u datim okolnostima. Opet se vraćam na dizajn aktivizam. Nisam dobar u planiranju stvari unaprijed, pa sam razvio takav pristup ? metodu improvizacije u dizajnu.

Što je bio osnovni cilj projekta 100 Chairs in 100 Days? Redizajn već postojećih stolaca? Znači li to da je taj projekt djelomično bavio recikliranjem materijala i ideja? Radi li se tu o dizajnu ili više o aranžiranju?

Recikliranje je pogrešna riječ. Kod recikliranja često ne možete postići početnu kvalitetu proizvoda i materijala te proizvod gubi na cijeni. 100 chairs za mene znači upravo obrnuti proces. Stolce koji su ostavljeni bez ljubavi nalazim na ulici i pronalazim vrijednost u njima, dajući im novi život. To mi daje ideje za interakciju i mogućnost da radim projekte bez kupovanja novog materijala. Naglasio bih da svi na neki način rearanžiramo stvari koje nas okružuju i pod utjecajem smo stvari koje znamo. Teško je reći da je netko sto posto dizajner, ako želimo biti iskreni, a ja to pokušavam u svom radu. Nema smisla pretvarati se.

Često mi se čini da se dizajn svodi samo na formu, da je samodostatan i površan. Dizajnerski časopisi i sajam dizajna u Milanu promoviraju bezsadržajan dizajn. Ne čini li vam se da se dizajn danas svodi upravo na pretvaranje? Izlažete li u Milanu?

Izlagao sam u Milanu posljednje tri godine. Radim s galerijom koja prodaje visoko kvalitetan namještaj. Zanimljivo mi je promatrati odnos moga namještaja i dizajnerskih klasika koji su tamo izloženi. If Gio Only Knew je projekt proizašao iz te suradnje. Za mene je ta galerija izvor inspiracije i materijala. Lijep kontekst za rad, jer uključuje sudjelovanje, a još uvijek mogu raditi ono što želim. Naravno da ljudi pišu o tome, i neizbježno je da sam i sam žrtva dizajnerskih časopisa jer ih pasivno punim sadržajem. Ponekad mi se čini kao je nemoguće živjeti izvan tog svijeta.

Dizajneri sve više brišu granice između umjetnosti i dizajna. To se dogodilo i na nedavnoj izložbi eksperimentalnog dizajna Wouldn't It Be Nice... u Švicarskoj na kojoj ste sudjelovali sa nekolicinom istaknutih dizajnera. Smatrate li se dizajnerom ili umjetnikom?

Godinu i pol dana proveo sam studirajući skulpturu u Beču. Umjetnost me oduvijek zanimala, ali u tom trenutku nisam mislio da pripadam tom svijetu. Smatram se dizajnerom, iako često izlažem u kontekstu umjetnosti. Rekao bih da koristim slične procese kao i umjetnici da bih došao do krajnjeg rezultata. Jedina razlika je u tome što su objekti koje proizvodim funkcionalni. Kada god sam u prilici izlagati svoj dizajn, volim da ljudi aktivno sudjeluju i koriste izloške.

Svi pričaju o krizi. Zanima me kakva su vaša predviđanja vezana za dizajn u sljedećih nekoliko godina?

Krizu vidim kao odličnu priliku. Sve će krenuti nizbrdo. Pozitivna stvar je da je svijet toliko međusobno povezan da ćemo svi zajedno potonuti i imati zajedničke probleme. Mislim da je to idealan trenutak za kreativnost i spontanost. Na taj način kriza može biti odličan poligon za testiranje novih ideja. Pokušam sadašnju situaciju povezati sa krizom 60-ih godina kada je postojala potreba za proizvodnjom novih objekata. Danas je situacija obrnuta. Puno posjedujemo i svima je dosadno. Trenutno postoji potreba za proizvodnjom novih ideja i promišljanja što radimo i kako radimo stvari u odnosu na ekologiju i održivost.

Još jedno važno pitanje za kraj. Svi znamo primjerice Dieter Rahmsove postulate o dobrom dizajnu koji se oslanjaju na modernizam. Koja je vaša definicija dobrog dizajna?

Prije svega mislim da dizajner treba imati iskrene namjere. To se odražava u proizvodu. Dobar dizajn bi trebao biti pluralistički. Ne vjerujem u jedan tip vizualnog jezika ili jedan vid izražavanja. Postoji mnogo dobrih načina. Dobar stolac je dobar dizajn. Socijalna intervencija također. Dizajn je i istraživanje. Zatim dobar dizajn bi trebao uključivati ljude. Trebao bi imati kontekst, na način da se ljudi direktno dovode sa njim u vezu, i nikako preintelektualan, da ga ljudi ne mogu razumjeti. Dobar dizajn trebao bi imati fizičku komponentu i ugrađeno promišljanje ljudi koji ga rade o tome kako ga rade i od čega ga rade, na način da nema negativne utjecaje na okoliš i ljude koji ga koriste.

Ivana Borovnjak