Socijalno angažirani umjetnički projekt This Baby Doll Will Be a Junkie u Zagrebu

THIS BABY DOLL WILL BE A JUNKIE je kolekcija životnih priča nastalih u zatvoru. Projekt se realizira u formi audio-vizualnog zapisa, portreta i usporedbi života žena ovisnica o drogama unutar Europe. Istraživanje na koncu vodi do mogućnosti analize i komparacije različitih životnih uvjeta, socijalnih, kulturnih i političkih aspekata pojedinog društva.
Dokumentacija proizašla iz rada nikada ne uzima za cilj emocionalni angažman ili razbijanje predrasuda. Ona ostaje u sferi kliničke trezvenosti, odvojenosti od sadržaja i vjerodostojnosti.

Krajem travnja u javnim prostorima Grada Zagreba održana je umjetnička akcija THIS BABY DOLL WILL BE A JUNKIE [TBDWBAJ]. Radi se o specifičnoj autorskoj koncepciji nizozemske umjetnice Ulrike Möntmann. Möntmann je svoj rad započela u njemačkom zatvoru u Vechti, gdje je na poziv ravnatelja zatvora izložila nekoliko skulptura. Po boravku u zatvoru sa ženama ovisnicama o drogama, zaključila je kako je više zanima reverzibilni proces - u kojem umjetničko djelo nastaje u zatvoru i kao takvo izlazi iz izoliranog prostora u kulturni i javni prostor grada, pritom postavljajući pitanja od društvene važnosti.
Naslov projekta: THIS BABY DOLL WILL BE A JUNKIE sugerira da je pitanje ovisnosti pitanje sudbine ili pitanje prijetećeg proročanstva novom ljudskom životu. Istovremeno, naslov negira postojanje individualne autonomije utemeljene na ideji o jednakim životnim šansama za sve, kao i pravo na fizičko i mentalno samoodređenje individue. Pitanje koje se postavlja je također u koliziji s općeprihvaćenim stavom javnosti da ovisnost proizlazi iz osobne slabosti pojedinca. Javnost si često uzima za pravo krivnju pripisati kolektivno, pretpostavljajući pritom da ovisnost proizlazi iz nedostatka samokontrole, a ovisnika smatra potpuno odgovornim za posljedice vlastite ovisnosti. Osnovna razlika muškaraca i žena ovisnica, djelomično i društveno uvjetovana, proizlazi iz činjenice da žene ovisnice o drogama neupitno prihvaćaju krivnju za svoju ovisnost i ne transferiraju odgovornost za vlastito ponašanje na vanjske okolnosti.
Ovaj okvir za projekt razvio se postupno u dobro razrađen umjetnički koncept, koji umjetnica sustavno provodi od 2003.g. do danas u nekoliko europskih zemalja: Njemačka (Vechta-Unna, 03-05), Nizozemska (Amsterdam, 06-07), Švicarska (Hindelbank, 07-09), Austrija (Beč 07-09) i Hrvatska (Požega-Zagreb, 08-09) i koji se odvija na nekoliko razina, odnosno u nekoliko životnih prostora: [izolirani prostor] (zatvor), [kulturni prostor] (kulturna institucija), [javni prostor] (grad), [virtualni prostor] (www.thisbabydollwillbeajunkie.com)

[izolirani prostor] (Ženska kaznionica u Požegi, studeni 2008) / FOTOGRAFIJA br.1
Cilj dvotjedne radionice je pozitivno stimulirati žene ovisnice na predan volonterski rad vezan uz osobne životne priče, u namjeri da ih takav rad učini sretnijim.
Hrvatski dio projekta započeo je prije točno godinu dana kada sam se osobno zainteresirala za projekt TBDWBAJ i uputila prvu zamolbu Ministarstvu pravosuđa RH za realizaciju projekta u jedinoj Ženskoj kaznionici u Požegi. Čitav proces od zamolbe do realizacije projekta, u usporedbi s ostalim europskim zemljama, trajao je začuđujuće kratko. Nisam sigurna može li se ta činjenica pripisati otvorenosti našeg zatvorskog sustava umjetničkim projektima. Prije bih rekla, poučena iskustvom rada u zatvoru, kako je riječ o otvorenosti prema bilo kojoj vrsti edukativnog programa, tim više ako on dolazi iz EU (ne treba posebno objašnjavati što provedba jednog takvog projekta znači za neku hrvatsku državnu instituciju). Zainteresiranost žena zatvorenica za projekt bila je iznimna ? od njih 22, čak 19 je izrazilo želju za sudjelovanjem. Najdomljiviji dio projekta u zatvoru bio je pristup radu i uspostavljanje komunikacije sa zatvorenicama, koji je tekao začuđujuće lagano i otvoreno. Dvotjedna radionica odvijala se na nekoliko nivoa, a rezultirala je izradom porculanskih lutaka i osobnih biografija ovisnica.

Teoretski dio/tekst
Teoretski dio rada zahtijevao je najveću koncentraciju i angažman svih sudionica. Služeći se tzv. hladnim matrixom - predložak koji se sastoji od općih (obitelj, zdravlje, sreća, novac, nasilje obrazovanje...) i specifičnih (majka, otac, dijete, roditeljski dom, privrženost, ljubav, iskorištavanje, prijateljstvo, bolest...) pojmova - cilj je bio zabilježiti gole činjenice iz svake od biografija žena. Zatvorenice su iz ovih činjenica formulirale rečenice vezane za ključne godine svoga života, te ih potom ponaosob izgovarale i snimale.

Praktični dio/Image
Praktični dio obuhvaćao je izradu porculanskih lutaka, koje služe kao nositelji zvuka biografijama. Produkcija lutaka sastoji se od lijevanja dijelova lutkina tijela u kalupe, obrade materijala i pečenja na visokoj temperaturi. Posebnom tehnikom izrađuju se portreti žena, koji se pretvoreni u transfere apliciraju na lica lutaka. Na taj način svaka lutka osim specifične izgovorene rečenice ima i drugačije crte lica. Na poleđini svake lutke ugraviran je pseudonim ovisnice koja ju je izradila, sa godinom njezina rođenja.

Ton - glas
Snimljene rečenice iz biografija zatvorenica ugrađuju se u lutke kao audio moduli koji reagiraju na pokretanje lutke. Ako je lutka polegnuta ne događa se ništa. Po podizanju, ona izgovara pojedinačno rečenice iz ovisničine biografije.
Mjesto
Zatvorenice biraju fiktivna ili stvarna mjesta vezana za svoje živote. Lutke se po povratku u javni prostor (po)ostavljaju na istim lokacijama (drop off places) (Zagrebačke lokacije bile su predodređene biografijom Pije Herc iz Zagreba)

[Javni prostor] (javna intervencija/drop off: 27.04.2009.) / FOTOGRAFIJA br.2
Drop off ((p)ostavljanje) lutaka u javnim prostorima grada je važna komponenta radnog procesa, jer označava prijelaz objekta (lutaka) iz izoliranog u kulturni i javni prostor.
Tim se postupkom postavljaju pitanja pozicije autora, kontekstualnog i kulturnog značenja i odgovornosti pojedinca.
Prije otvorenja izložbe u Galeriji SC, nekolicina predstavnika hrvatskog javnog života, sudjelovala je u (p)ostavljanju lutaka izrađenih u Požegi u prostorima Grada Zagreba.
Organizirani taksiji u koloni zastajali su i skupljali parove ljudi s lutkama koje su odvožene na lokacije prethodno određene biografijom Pije Herc. Lutke su potom ostavljene u javnim prostorima grada i prepuštene sudbini, kako bi ih pronašao netko od slučajnih prolaznika ili drugih ovisnika vezanih za mjesto koje je nekada pripadalo životu ovisnice. Nalaznik lutku može uzeti i brinuti se za nju. Ukoliko nalaznik uništi lutku, smatrat će se da je to njezina sudbina. Sve lutke sadrže kod, specifičnu informaciju o pojedinoj osobnosti, i tag koji sadrži link na web stranicu TBDWBAJ. U nastavku, šire značenje ove socijalne intervencije bilo je izloženo i o njemu se diskutiralo s publikom uz prisustvo medija u SC Galeriji u Zagrebu, gdje su nastale lutke bile izložene široj javnosti.

[Javni prostor] (javna debata) /FOTOGRAFIJA br.3
Po povratku sudionika akcije u prostorima Galerije SC održana je javna rasprava koju je moderirala novinarka Nataša Škaričić i na kojoj su sudjelovali istaknuti ljudi iz hrvatskog javnog života: Vesna Babić, Barbara Blasin, Iva Kovač, Kristina Leko, Ljubica Matijević-Vrsaljko, Željko Mavrović, Slavko Sakoman, Sanja Sarnavka, Benjamin Perasović, Robert Torre i Maja Vučić. Inicijalno, namjera ove rasprave je bila da posluži kao rezime projekta ? svojevrsna platforma na kojoj bi socijalno angažirani umjetnici i stručnjaci vezani za problematiku ovisnosti raspravljali o učinkovitosti i legitimnosti intervencije u društvo sredstvima umjetničkog djelovanja. Rasprava je, naprotiv, otišla u potpuno suprotnom smjeru te je nažalost zadana tematika u jednom trenutku postala marginalizirana, a mišljenja pozvanih socijalno angažiranih umjetnica (B. Blasin, I. Kovač, K. Leko) stavljena u drugi plan ? iako je većina publike najviše reagirala baš na taj dio rasprave. S druge strane pak, ova činjenica još jednom potvrđuje stanje neriješenosti bazičnih zakonodavnih pitanja u Hrvatskoj, pa otud vjerojatno i potreba da se o problemu ovisnosti razgovara isključivo kroz tu prizmu. Ono što je u zapadnoeuropskim zemljama polazišna točka jedne rasprave, u Hrvatskoj je još uvijek predmet rasprave što i opet služi kao indikator trenutnog stanja u kojem je umjetnost, nažalost, u zadnjem planu. I sudionike i publiku je čini se najviše zanimalo gdje i kako su svoje sudbine završile porculanske lutke ? što dakako izlazi izvan okvira umjetničke želje za kontrolom. To je oprostivo ljudima koji sudjeluju u akciji i prirodno su znatiželjni, ali pak neoprostivo nekolicini novinara, koji su pokazali interes uglavnom za mjesta postavljanja lutaka poznatih osoba te tako senzacionalistički pristupili umjetničkoj koncepciji bez ikakva razumijevanja.

[Kulturni prostor] (Galerija SC, 27-30 travnja 2009) /FOTOGRAFIJA br.4
Monotoni redovi lutaka iz nekoliko europskih zemalja bili su izloženi u prostoru galerije i povjereni stanovništvu na čuvanje za vrijeme trajanja izložbe pod nazivom Ljudski park.
Kako projekt službeno nije dobio podršku ni Ministarstva kulture niti Grada Zagreba pod izgovorom da se ne radi o umjetničkom radu, već radu, teško je povjerovati, koji spada u domenu Ministarstva zdravstva, tako je izložba održana u Galeriji SC izvan službenog programa trajala samo tri dana. Osobno, mislim da je to na kraju bio dobar izbor, jer je i izložba u duhu projekta gotovo gerilski osvanula odmah nakon akcije ostavljanja lutaka, i ubrzo nestala s lica mjesta.

[Virtualni prostor] (www.thisbabydollwillbeajunkie.com)
Nakon nestanka iz javnog prostora serije lutaka nastavljaju svoj život u virtualnom prostoru. Web stranica služi kao arhiv projekta, a njezin rezultat je prikaz Outcast-Registration (društvenih izopčenica) europskih društava. Web stranica ima za cilj izložiti javnosti drugu stranu europskih kulturoloških, političkih i socijalnih sličnosti i razlika.

Završetak projekt donio je olakšanje i novi entuzijazam za provođenjem sljedećeg na Islandu, ali je donio i malu gorčinu nakon postavljenih novinarskih pitanja, koja se nisu ticala prirode umjetničkog djela već isključivo uloge poznatih ličnosti u drop off-u, zatim pitanja o točnim motivima umjetnice za provedbom ovog projekta - kao da oni ne mogu biti altruistični ili kreativne prirode, već vjerojatno zakukuljeni u mutnu prošlost vezanu uz drogu.
Rezultat projekta, rekla bih, očituje se u vidljivoj paradoksalnosti našega sistema, koji za uvjet provedbe projekta nije postavljao nikakva ograničenja, čak štoviše prikazao se izrazito demokratičnim i otvorenim za novo, a s druge strane pak ukazao na potpuno nerazumijevanje javnosti za problematiku, koja se očitovala u konstantnom propitivanju smisla projekta. Sve zajedno dovelo me do zaključka kako je ipak bila riječ samo o ornamentici bez razumijevanja problematike. Voljela bih da mogu povjerovati jednom od sudionika debate, koji je istaknuo da je kriterij uspješnosti projekta potaknuti makar i jednu osobu na razmišljanje ? čini se kako je to i jedini kriterij uspješnosti nekog socijalno angažiranog projekta u Hrvatskoj.

Ivana Borovnjak
Zarez, Zagreb, 16. travnja 2009, broj 255